Maria Montessori

Maria Montesori je bila žena italijanskog porijekla koja je pet puta bila nominovana za Nobelovu nagradu za mir uz činjenicu da je cijeli svoj život posvetila djeci i njihovom obrazovanju.

Rođena je u Chiaravalle-u, u provinciji Ankona u Italiji, 31. avgusta 1870. godine. Kada je imala dvanaest godina, njena porodica se preselila u Rim. Pokazujući samostalnost duha, koji ju je karakterisao tokom života, Marija je pohađala mušku tehničku školu i učila matematiku i inžinjerstvo. Njeni interesi su se razvili i biologija je postala njena velika strast. Iz toga je proistekla odluka da postane doktor i da se prijavi za upis u Medicinsku školu na Univerzitetu u Rimu. Ona je odbijena jer je bila žena. Boreći se protiv predrasuda prema ženama u devetnaestom vijeku, ona je istrajala i 1896. godine postala prva žena doktor u Italiji koja je dobila diplomu doktora medicine. Mnogi ljudi su je zvali Doktorica (Dottoressa) do kraja njenog života.

Djeca uče sami sebe

Ova jednostavna ali duboka istina inspirisala je njenu doživotnu potragu za reformom obrazovanja, metodologije, psihologije, vaspitanja i usavršavanja vaspitača, učitelja i nastavnika – bazirana na posvećenosti i unapređenju samostalnog ostvarivanja djeteta.

Njena želja da pomaže djeci je bila tako snažna da je 1906. godine odustala od pozicije na univerzitetu i medicinske prakse da bi radila sa šezdeset djece iz radničkih porodica u San Lorenco distriktu u Rimu. Svoja istraživanja je bazirala na posmatranju. Ona je posmatrala kako se djeca ponašaju, u kakvim uslovima najbolje uče, kako reaguju na određene podražaje. Godine 1907. ponuđena joj je šansa da uspostavi obrazovni sistem za djecu iz siromašnih porodica u Rimu. Škola se zvala „Dječija kuća“ (Casa di Bambini), a program je bio zasnovan na njenim zapažanjima da djeca gotovo bez napora imaju sposobnost da apsorbuju znanje iz svoje okoline, kao i neumoran interes u manipulisanju materijalima. Svaki komad opreme, svaka vježba, Montessori je razvijala na osnovu onoga što je vidjela da djeca rade „prirodno“, sami po sebi, bez pomoći odraslih.